II

Review

Čak četiri pune godine prošle su od prvijenca riječkog dvojca The Siids, sjajnog predpandemijskog „Brutalist“, kojim su Stanislav Grdaković i Darko Terlević, dotad najpoznatiji po djelovanju u rock-sastavu Morso, predstavili svoju osob(e)nu inačicu synth-popa. Album koji ih je predstavio ne samo kao žanrovskim ladicama nesputane kreativce, već i komercijalno potentne inovatore unutar više-manje zadanih obrazaca, možda bi u neka „normalnija“ vremena prodisao punim plućima, ali i ovako je (p)ostao vrijedan glazbeni dokument. Jedan od onih koji ne samo da garantiraju, već i vape za nastavkom priče. A on se upravo događa u prikladno naslovljenom „II“…

Da će The Siids nastaviti utabanom trasom koja kao podlogu koristi najzahvalnije teksture synth-popa i novovalne aditive, postaje jasno od samoga početka. „II“ nije album koji će se odmotavati postupno, već će se odmah na početku, u sjajnoj, gusto toniranoj „Divine Comedy“ odvrnuti sve što je u njegovom nastajanju prepoznato kao adut i kao pitanje stila. Pa ipak, to ne znači da je sve njegovo bogatstvo potrošeno već u tom uvodu; ne, Terlević i Grdaković svakom će novom pjesmom potvrđivati raskoš asortimana kojeg su brižno skrojili iz donekle čak nezahvalnog žanrovskog imaginarija, ali pritom nas niti zamarajući stilskim odvojcima niti se opterećujući izmišljanjima samih sebe. U pitanju je uredno posložen, kompaktan album sjajnog zvuka, pritom blagoslovljen autorsko-izvođačkom zrelošću.

Podatan u svojim ritmovima i glatkoj melodioznosti, drugi album The Siids kao adut nosi i emotivne, a nepretenciozne tekstove (u kojima im je pomoć pružio i kantautor Marko Rogić, poznat kao  White on White), dodatno naglašene odličnim vokalnim dionicama, taman toliko tamnim da ne kliznu u bespotrebno omekšavanje zvuka, a da istodobno ne postanu neka vrsta kopije Depeche Mode i sličnih kajdanki. I baš sam tu dužan naglasiti da mi se njihovo pjevanje na engleskom jeziku sada čini daleko efektnijim nego na prvijencu, gdje još uvijek nisam bio siguran koliko je to bio dobar izbor. Na „II“ sve zvuči točno kako treba, baš kao da je svaki detalj bio pažljivo razmotren, ili – još bolje – da je intuitivno biran i u hodu bez greške uštiman da se dobije taj traženi zvuk.

Da, sve to i dalje umnogome miriši na davno ugođene recepture velikana poput spomenutih Depeche Mode ili neminovnih New Order, ali The Siids samouvjereno guraju vlastitu priču i nijansiraju je vlastitim tonovima. Ako je „Brutalist“ ostavljao mjesta bilo kakvim sumnjama po pitanju dometa ovih glazbenih entuzijasta, njegov nastavak potvrđuje da je itekako dovoljno svježih sirovina da se u tom, meni osobno inače ne osobito omiljenom bazenu synth-popa nađe prostora i inspiracije za nove priče. Kad takav angažman i ambiciju prati i prikladno sjajna (Terlevićeva) produkcija, onda je dovoljno prepustiti se tom zvuku i novim slušanjima otkrivati i one dimenzije koje otvaraju fino pogođeni instrumentali poput „Loud in Silence“ ili „Above This Ground“. Za album tako konzistentnog zvuka i ugođaja, sposobnog da jedva primjetno prijeđe i u repetitivnost, „II“ je prilično zahvalan slušateljski doživljaj.

Toni Matošin