Review
Ako imalo pratite Zadrugu, zagorski punk-rock fenomen iz Zaboka, znate da rijetko i neredovito održavaju koncerte. Bend odsvira nastup u nekom od većih klubova možda jednom ili dvaput godišnje, obično uoči Božića ili na proljeće. Barem je tako s gradom Zagrebom.
U posljednjih par desetljeća bili su to koncerti u Boogaloou (2005.), pa u KSET-u (2007., 2009. i 2010.), zatim opet u Boogaloou (2016.), jedan u Hard Placeu (2018.) pa u Vintageu na proljeće 2022. i onda opet u Hard Placeu pred Božić iste godine. Možda sam neki od koncerata i propustio, ali ono što sam vidio uvijek je bio „pravi rastur“. U temeljito ispunjenim prostorima svojoj su raspoloženoj publici svih generacija pružili spoj nevjerojatne energije, žestine i profesionalne svirke. A što je najbitnije od svega, uvijek i odlične zabave.
Nema Zadruga bogatu diskografiju. Od one demo kazete „Zadruga je to!“ (1991.), objavili samo tri studijska albuma: „Od blata do neba“ (1993.), „Hiti se na pleća“ (1995.) i „...a kak se ne bi zval“ (1998.). Usto, čini mi se da negdje postoji i jedna snimka njihovog živog unplugged nastupa. Ali bolje je da se nisu forsirali po pitanju izdavaštva, jer ovako sve što su snimili kvalitetno je i vrijedno. Zadruga je tijekom devedesetih postala antologijski bend čistokrvnog zagorskog punk-rocka koji ipak, nažalost, baš i nije postao neka masovnija pojava. Naravno, zbog lokalnog zagorskog izričaja ponešto su ograničili svoje tržište, jer ekipa u različitim dijelovima Hrvatske teško probija ovu jezičnu barijeru. Zanimljiv je to sociološko-lingvistički fenomen, s obzirom da s druge strane grupe čakavskog izričaja prolaze svugdje. Možda svekoliko pučanstvo Lijepe naše više voli zvuk zrikavaca, sunce, miris mora i dašak juga jer ga asocira na ljeto, pa im je draže slušati to nego u kakvoj kleti pustiti koju 'suzu za zagorske brege'. Tim više ovaj bend treba cijeniti. Ostali su beskopromisni, svoji i nikada se nisu dali komercijalizirati. Baš kao u onoj njihovoj pjesmi: „Kad ja znam svoje, kad ja delam svoje, kaj meni ko more – mene nemre niko nič“.
Koncert u Boogaloou čiju snimku imamo na dvostrukom izdanju Croatia Recordsa održan je u ovo adventsko vrijeme prije dvije godine. Povod koncertu bila je proslava okrugle tridesete obljetnice benda. Kao podrška nastupio im je D. O. O. (skraćenica od „Društvo s ogromnom ograničenošću“), zanimljiv surf-rock bend kojega čine gitarist Mario Blaić, basist Darko Klarić i bubnjar Zadruge. Dečki sviraju sjajno i s laganim su pjesmama uveli publiku u početak koncerta. Vjerojatno je mnogima ostao nezaboravan silovit prijelaz iz pjesme „Sadako“ grupe D. O. O. u žestoku Zadruginu „Od blata do neba“ s onog njihovog spomenutog prvog albuma. Dečki su svirali u kontinuitetu, od nekud se stvorio Krešo i počeli su svoju rokačinu. Slušajući prvi CD ovoga koncerta upravo mi taj efektan prijelaz nedostaje, s obzirom da su iz nekog razloga pjesmu „Sadako“ prebacili na kraj prvog kompakt diska. Nevjerojatno je koliko Zadruga dobro zvuči u svojoj bazičnoj postavi: Krunoslav Dobričević na gitari, Nikola Herceg na basu i Ivica Dajak na bubnjevima, a predvodi ih, naravno, Krešimir Končevski, vokal i frontmen ovog benda. Uzgred budi rečeno, Krešo je poznat kao dugogodišnji radijski voditelj legendarnog „Radija 101“ i vjerojatno manje poznat kao dogradonačelnik grada Zaboka.
U prvome su dijelu koncerta odličnim odabirom pjesama proletjeli kroz svoje poznate pjesme s prva tri albuma. Nevjerojatna je uigranost ekipe, čvrsta ritam sekcija, a Krumpine vratolomije na gitari dok nevjerojatno prelazi s ritam na solo gitaru uključuju sve one žestoke ali ujedno i precizne solaže koje u metal bendovima izvode zajedno barem dva gitarista. Nije Krešo propustio pozdraviti publiku, najaviti jednu poljoprivrednu pjesmu (jer dolaze iz kraja koji je bio poljoprivredni, ali je ona propala a pjesma ostala pa „neka barem ona bu“), najaviti jednu laganiju, ljubavnu pjesmu (i zatim oderati žestoku „Koštala si me“) i svoj nastup nisu smirili sve do pjesme „Pepica“. Ovdje su im se priključili i prvi gosti - Miroslav i Tihomir Ciglenečki, na trubi i trombonu, a u idućoj pjesmi Davor Viduka, nekadašnji gitarist Majki Kawasaki 3p-a, a danas Kojota i Greaseballsa. Zajedno su odsvirali pjesmu „Ja živim u malome selu“, pjesmu koja ima izuzetno zahtjevne ritam gitare. Nakon odlične izvedbe pjesme „Nebo i zemlja, koja tekstom onako na duhovit način dubinski secira cijeli današnji poremećeni sustav vrijednosti, uletio je još jedan dragi gost – Tomislav Vukelić Tomfa iz Kawasaki Tripa. Zajedno sa Zadrugom, Tihomirom i Miroslavom izveo je pjesme „Snifa san glu“ i „Niskarastaman“, dvije sjajne pjesme prijateljskog benda koji je sa Zadrugom u više navrata nastupao na mnogim koncertima. Prijelaz u lagani reggae ritam tijekom ove prve pjesme s odličnim puhačima i solo gitarama svakako je produkcijski najčišći dio ovoga koncerta. Kao što sam već spomenuo, prvi kompakt disk zaključuje „Sadako“ D. O. O.-a.
I drugi kompakt disk je jednako zanimljiv. Nevjerojatno otvaranje drugog dijela Zadruga je ostvarila žestokom i savršeno životnom pričom „Mene nemre niko nič“ na koju se odlično nadovezala njihov opis svakodnevice na selu, prožet prijateljstvom i gemištima - „Dvaput po dva“. Ovu ritmički izuzetno zahtjevnu pjesmu basist i bubnjar izveli su upravo savršeno. Budući se koncert poprilično zahuktao, dečki su s pjesmom „Tan du gej“ malo stali na loptu. Osobno mi ova pjesma baš i nije među favoritima, ali publika je jako voli. I na koncertima je lijepo čuti i vidjeti zagrljene pankere kako pjevaju neki sentiš. Dobro je da je Zadruga na popis pjesama nakon ove uvrstila pjesmu „Zagorski Tarzan“, jer i ona kreće u laganijem ritmu polke koji se kasnije kvalitetno ubrzava.
„Komanduj napre“ i „Micika“ sjajne su pjesme, kao i ona Krešina punk-psihodelična zafrkancija - „In the Middle of the Shit“. Pri izvedbi „Nekak mi je ljepše biti sam“, prekrasne pjesme i najjačeg sentiša ove grupe, na klavijaturama im se pridružio Gojko Tomljanović (svirao sa Dinom Dvornikom, Massimo, a sada Majke i Songkillersi). S ovim vrlo vrijednim gostom koji je njihov sound dodadatno oplemenio, odsvirali su i sljedeću pjesmu „Šaka žute zemlje“. Koncert se pomalo primirio te se naslućivao se skori kraj. Ali, nastup Zadruge ne bi bio nastup Zadruge kada Krešo ne bi „zasvirao“ svoju popularnu motorku. Tako su naravno uz opće oduševljenje publike izveli „MP Stihl 056“. Ipak, Krešo svojim „instrumentom“ srećom nije zasjenio fenomenalnu ritam sekciju. „Nema rokenrola bez lanca na motorki, zapamtite si to!“, rekao je na kraju pjesme, a potom je krenula pjesma „Meda i mlijeka“. Tijekom ove izvedbe, predstavio je članove ovog vrhunskog benda te je svatko od njih dobio priliku i za kraću solo točku: Ico je oduševio publiku solom na bubnjevima a jednako tako Niđo na basu te na kraju nezaobilazni kralj Krumpa. Naravno, Krešo nije propustio na kraju reći da bez „najbolje rokenrol publike na svijetu svega ovoga ne bi bilo“. Kao svoju zadnju stvar najavili su laganu pjesmu „Dok bil sam mlad“. Po svom ugođaju sjetna, ova retrospektivna pjesma inventure je uspomena o jednom odrastanju i kao takva idealna je za kraj koncerta. Barem onog službenog dijela, jer na bisu su odsvirali još nekoliko pjesama. Tako je publika još mogla dodatno uživati u pjesmama „Hiti se na pleča“ i „Vjetar sa planine“, a za sam kraj ostavili su ono što publika najviše voli (a oni vjerojatno najmanje) - mega-hit zagorskih svadbi „Malu Čiči“. Na koncertu se publika popela na stage i pjevala zajedno sa svojim „idolima“ pa je opći kaos oduševljenja riješen laganim fade-outom.
Bio je to svakako nezaboravan koncert za mnoge, a nakon ovog objavljivanja dvostrukog kompakt diska s blue-rayem neće se više doživljaji prenositi usmenom predajom. Sada je ovaj nastup postao pravi povijesni dokument, oda počasti jednome bendu koji je tijekom tri desetljeća postojanja usadio zdravi duh punka i rokenrola u mnoge generacije.
Ivan Dukić
