Review
Bez ikakve lažne skromnosti sebe smatram jednim od sretnika čiji su se glazbeni ukusi ukrstili sa inicijanim djelovanjem ovog glazbenog „arhanđela“ još u fazi njegovog bivstvovanja u bendu Genesis, po meni jednim od ponajboljih bendova svih vremena.
Počevši od izazovnog albuma „Nursery Cryme“ kojim su trasirali svoj prepoznatljiv stil i pobudili interes javnosti, preko eksperimenta sa vizualnim efektima i teatarskim kostimiranim nastupima u kojima je upravo Peter Gabriel postao fokusna točka benda (iako iskreno, treba napomenuti nemjerljiv doprinos i ostalih članova u oblikovanju slojevito orkestriranih pjesama), pa do hrabre odluke o napuštanju benda, Peter se kroz svoju samostalnu karijeru pretvorio iz crnog u bijelog labuda, iz dramatičnih uradaka i stihova poklonio je svijetu blaže forme začinjene viđenjima svakodnevnice, ljudske patnje i sreće, ljubavi i zlobe, pri tome ne izgubivši ništa od svoje lukrativne prošlosti.
Od njegovog zadnjeg albuma „New Blood“ prošlo je 22 godine, činjenica je da Peter Gabriel nije nikada napustio zasluženo zauzete pozicije unatoč dužem mirovanju, njegove glazbene formule od prvih dana do sadašnjih kao da funkcioniraju u nekoj paralelnoj glazbenoj galaksiji.
Za Petera Gabriela se zbog njegovog jedinstvenog glazbenog senzibiliteta može bez dvojbe ustvrditi da je jedan od značajnijih učesnika u jednoj od najstarijih ljudskih tradicija – u glazbi. Počevši od Genesisa, preko uspješne solo karijere, pa do ovog novog albuma, Peterova je mašta uvijek predstavljala posebnu vrstu bezkompromisne hrabrosti.
Ne prepuštajući ništa slučaju okupio je Gabriel i impoznantnu ekipu glazbenika: David Rhodes (Peterov vjerni gitarist), Tony Levin (svirao je bas u King Crimsonu, Yes, Pink Floydima, Dire Straitsima i da ne nabrajam dalje), Manu Katchė (svirao je bubnjeve sa Floydima, Satrianijom, Dire Straitsima, Tori Amos)), Tom Cawley (klavir – jedan od vodećih jazz klavijaturista), a tu je i nezamjenjivi Brian Eno.
Dok ovo pišem još uvijek se očekuje datum objave albuma „i/o“ (input – output) koji se očito mora smjestiti nakon datuma evropske turneje (Krakow, Verona, Milano, Pariz, Berlin, Stocholm, Amsterdam), kao i one američke na kojima će biti odsvirana njegova proslavljena niska crnih bisera (smatram da je nije potrebno navoditi) u nešto promjenjenim aranžmanima, kao i objavljeni materijal s novog albuma . U međuvremenu je Gabriel jednog po jednog puštao probne balone kojima je draškao i intrigirao znatiželjnu publiku, dobivajući pri tome nepodjeljene aklamacije vjernih slušatelja, kao i kritike koja mu je, iskreno rečeno, uvijek s razlogom bila naklonjena. Ne sjećam se da je ikada u povijesti rock glazbe turneja prethodila novom albumu, no u pitanje je ipak „enigma“ zvana Peter Gabriel. U međuvremenu je izišla informacija da će konačan datum objave biti prvog prosinca.
Bilo bi preambiciozno kazati da materijal s ovog albuma otvara neka nova vrata u progresivnoj glazbi, iako posjeduje gargantuovska obilježja. Također nije to iskazivanje nostalgije, niti njegov pokušaj revitalizacije slavne prošlosti iskazane kroz vrijednosti poput eponimne „Sledgehammer“. Isto tako bilo bi neozbiljno kazati da ga možemo svrstati u pop materijal unatoč Gabrielovom instinktu za melodične pjesme. Ipak je u pitanju majstorova osebujnost i nedvojbena originalnost koja ga opravdano svrstava u graditelje dobre glazbe kojom je zaista ispunjen cijeli album. Za posjedovanje ove ljepote i iskrenosti mnogi mi glazbenici rado prodali dušu đavlu. S godinama se mjenjaju i autorovi životni interesi, na ovom albumu to su pitanja o prolaznosti, smrti, brige za ovo jedino mjesto na kojem živimo, želja za poštenom prezentacijom i podjelom informacija i znanja, kao i sve više izraženog problema terorizma.
Album će imati 2 stereo mixa, Bright side mix za kojeg je zadužen Mark Stent, te Dark side mix iza kojeg stoji Tchad Blake.Normalno, oba mixa biti će predstavljena na dvostrukom CD-u, ujedno će se prodavati odvojeno. Za očekivati je da se neće dogoditi prevelika različitost u aranžmanima, u prezentacijama svijetla (nešto raskošniji molski aranžmani) i onih u nijansama tamnijim mjestima.
Ova recenzija napravljena je slušanjem Bright side mixa.
Tako je svakog punog mjeseca Peter „uznemiravao“ javnost u malim dozama, otkrivajući postepeno sadržaj novog albuma, kojeg su mnogi sretnici konzumirali na koncertima. „Panopticom“ je prvi probio led, tipičan je to primjerak iz dobro nam poznate Gabrielove pjesmarice, pjesma koja odiše naizgled jednostavnošću (što naravno nije). Pjesma koja kao da je „pobjegla“ sa njegovog, rekao bih, najboljeg albuma „So“- prava inverzija zaborava. Mračna, enigmatična, ujedno poticajno optimistična pjesma, pravi koncertni killer.
„The Court“ Gabrielova je osuda nepravednog, diskriminirajučeg pravnog sustava (poznato vam je zar ne?). Vokalnu rolu dobila je i njegova kćer Melanie Gabriel. „We lost the line between the good and the bad/We lost the line between the sane and the mad“ , ogorčeno i zabrinuto pjeva Gabriel, dok Manu Katchė naprosto razara svojim bubnjanjem.
Na „Four Kinds of Horses“ prisutan je Gabrielov smisao za stvaranje veličanstvene, gotovo sudbonosne, panoramske atmosfere (kao na „Red Rain“), pjesma je to koja u svojoj lirici nosi zabrinutost za sudbinu jedinog nam mjesta za život. Kako je netko napisao ovo je sporogoruća epopeja koja direktno pogađa u srce i dušu sa lijepo oblikovanim, rafiniranim aranžmanom za gudače instrumente (The New Blood Orchestra), sa veličanstvenim pozadinskim vokalima, pravim anđeoskim zborom (Soweto Gospel Choir). Hoću li pogrješiti ako ovu glazbenu epopeju smatram jednom od Gabrielovih najboljih? Prosudite sami.
„Olive Tree“ uspješni je živahni plesni „bastard“ zvukova iz Genesis ere, odlična međuigra između puhačih instrumenata, „debelog“ basa i učinkovitih bubnjeva, sa tipičnim gabrielovskim aranžmanskim implementima, bogato orkestriranim u produktu u kojem do izražaja dolazi poslovično perfektna instrumentalizacija svih članova benda.
Možemo li za „Road to Joy“ kazati da je to neki novi, funkoidno modificirani „Sladge Hammer“. Naravno, siguran sam da je ovo pjesma koja će dugo rezonirati u glavama slušatelja. Šta drugo kazati osim iskreni put ka ultimativnoj sreći i zabavi, podsjetnik kakve pozitivne vibre mogu stvoriti 7 poznatih nota poredanih u savršenom poretku, u savršenom aranžmanu, sa savršenom teksturom, sve zaslugom jedinstvenog glazbenika.
Album završava s optimističnom „Live and Let Live“ (nema veze sa serijalom o agentu 007) u kojoj doslovno caruju (opet ) prekrasni vokali Soweto Gospel Choira u simfonijskoj atmosferi na koju je teško ostati ravnodušan.
Iz Gabrielove osebujne glazbene galaksije eruptirana je s odličnim tajmingom još jedna blještava supernova prepuna nota sa ispravnim stavovima, rekao bih prave pjesme predočene u pravo vrijeme. Napravljeno je malo harmonijsko čudo, jedna neosporna sonična ljepota sa još uvijek visokim vokalnim standardom unatoč životnoj dobi samog majstora. A za instrumentalnu komponentu i nije potrebno trošiti suvišne riječi, briljantno.
Jednom je Miles Davis kazao da su važne note koje se ne odsviraju, ovaj album posjeduje važnost upravo zbog svih odsviranih nota. Nota koje je Gabriel stvorio i realizirao po svojim pravilima igre.
Imao je Gabriel svo vrijeme ovog svijeta koje je iskoristio tkanjem najfinijih niti s kojima je obložio svoj glazbeni labirint u kojem vrijeme prestaje teči i ne žuri vam se previše tražiti izlaz.
Pjesme s ovog albuma nose dašak prošlih vremena, posjeduju odlike aktualnih trendova, donose pregršt finih harmonija, a u tragovima nagovješćuju s čim bi nas njegova glazbena budućnost mogla iznenaditi.
Ukratko, jedan je jedini Peter Gabriel.
Đorđe Škarica
« New Blood 
