Happiness Bastards

Review

Braća Robinson sasvim uspješno su na pomalo umornu i zapostavljenu, ali esencijalnu i nikad dosadnu nisku rock n' rolla nadodali još jedan rasni primjerak, njihovo „ljubavno pismo“ svima kojima klasični rock preferiraju u odnosu na brojne inačice. Prekooceanska preslika glazbenih stilskih vježbi djedica rock n' rolla poznatijih pod nazivom Rolling Stones snimila je svoj deveti po redu studijski album.

Posudivši nešto plavog, nešto starog, nečeg novog stvorio se amalgam odmetničkog, retro seksi rock n' rolla, whiskey bluesa i bluegrassa. Ukratko, tradicija u svom punom zanosu i svjetlu, obogaćena južnjačkim harmonijama.

Dugo se kuhala netrpeljivost između Chrisa i Richa, dugih 15 godina. Ratne sjekire su zakopane, a produkt popušene „lule mira“ je ovaj album sa stavom i potrebnom energijom bez koje bi ovaj klasični rock bio promašena investicija. Glazbene „Trnoružice“ nije iz duboke letargije probudio nikakav princ na bijelom konju, očito je to bila erupcija nagomilanih emocija i želje za daljnim dokazivanjem. Što se pokazalo „tricom“ postignutom iz svačionice.

Rock kakvog su prakticirali Humble Pie, Iggy Pop, Faces, Rolling Stones, Spooky Tooth kao da ima najmanje 7 života, mačju okretnost i snalažljivost, te slonovsku upornost. Zato je uvijek zabavan za sve generacije iako u principu ne donosi ništa novog u svojoj ogoljenoj „jednostavnosti“ i neograničenoj zavodljivosti.

Mnogi će ovaj proizvod smatrati reliktom nekog prošlog svršenog vremena preferirajući pri tome izbor sa Billboardove ljestvice prepune savršenog škarta. Takve treba žaliti jer su očito preskočili popiti rock nektar iz samih početaka stvaranja suvremene glazbe kakvu danas poznajemo.

Ustvari koga je briga ako su braća Robinson zapela u prošlosti, jer je poznata činjenica da je preziranje glazbene prošlosti ili neznanje ili strah.

Uobičajeno pitanje koje se javlja nakon duge apstinencije je razlog nastajanja ovog albuma. Poslovična glad za šuškavim zelenim papirima bez kojih se ne može, provala nataloženog adrenalina i inspiracije, strah od zaborava i gubljenja statusa jednog od boljih rock n' roll bendova?

Nepobitna je činjenica da Black Crowes stoje iza nekih od boljih blues/rock uradaka unatrag više od 30-35 godina koji su ostali kao trajno zapamćeni dokumenti nekih boljih vremena, a kroz koje su dokazali svoje bogomdane talente.Pa je logičan nastavak prisutan i u cjelokupnom novom materijalu koji s dinamičke perspektive slijedi stare tragove, tako je prava sreća izostanak sinkope kod braće Robinson.

Također je činjenica da Rich Robinson i dalje zna opaliti odličan riff, solidan solo, a Chris očito nije zaboravio kakvu ulogu mora imati frontmen u rock n' roll bendu. U ovaj dvojac sasvim se ugodno uklopio regularni član benda Sven Pipien sa svojim basom,dok na klavijaturama svira Joel Robinow, na bubnjevima Brian Griffin, a na još jednoj gitari Isaiah Mitchell. Na albumu se kao vokalna pomoć pojavljuje Lainey Wilson, country pjevačica nagrađena Grammyjem.

Ovo su izjave kojima su braća popratila svoj najnoviji proizvod: “Ovaj album smatramo nastavkom naše priče o bendu. Nikada nismo prestali komponirati i to je mjesto u kojem pronalazimo zajedničku harmoniju. Svo naše iskustvo nastalo kroz albume i koncertne nastupe kumulirano je upravo na ovom albumu“.

Kao na svakom rasnom rock albumu gitare su glasne, agresivne i prilično čiste bez distorzija, vokal je baš macho, a bez obvezne korelacije bubnja i basa ovaj album ne bi imao potrebnu očekivanu snagu i uvjerljivost, dok klavijature sasvim pametno i ne previše eksponirano obogaćuju odlične aranžmane bez nepotrebnih aditiva.

Nešto od plavih elemenata poteciranih usnom harmonikom nalazimo u „Bleed It Dry“ sa solidnom slide gitarom i pravim honky-tonk klavirom.

Savršeno dočarani zalazak sunca nalazimo u najakustičnijoj, folkom obasjanoj „Wilted Rose“ sa zapaženim vokalom Lainey Wilson , te pomalo iznenađujućim eksplozivnim gitarskim solom koji se odlično uklopio sa akustičnom gitarom.

Dobar, stari južnjački rock n' roll sa odličnim riffom, razigranom gitarom, ženskim back vokalom i diskretnim klavijaturama smjestio se u odličnoj „Wanting and Waiting“ za koju je netko napisao da je izvedena u najboljoj maniri Rolling Facesa, haha.

To bi po mom ukusu bio trijumvirat (kojem bi zasluženo pridodao i „Cross Your Fingers“), a koji obilježava cjelokupan sadržaj ovog starog/mladog glazbenog izražaja, kojeg voljeli ili ne ipak morate poštivati.

Imaju li „zadovoljna kopilad“ objavom ovog albuma zaista razloga za zadovoljstvo?

Itekako, bez svake dvojbe.

Đorđe Škarica