Review
Stereotipno i sterilno poimanje da se na sjeveru Europe sviraju sve (i samo) brojne inačice metala s lakoćom pobija koherentna i divergentna glazba švedskih Diablo Swing Orchestra, ezoterična i veličanstveno melodiozna glazba norveške Madrugade, a kraljice i kraljeve popa ne treba posebno isticati. Tom odabranom društvu svojom pozitivnom ludošću, iskričavom izražaju pridružuje se još jedan bend iz Norveške – Seven Impale. Iz dostupnih podataka isčitavaju se njihovi glazbeni uzori: King Crimson (čiji je prvijenac smatran tajnovitim remek djelom); na momente teško probavljivi, ali značajni Van Der Graaf Generator; te provokativno nepristojan, glazbeno u najmanju ruku čudan, ikoničan Frank Zappa, smatran Don Quietom elektronskog doba.
Sasvim reprezentativan izbor uzora, zar ne?
Ovo im je treći studijski album u kojem su (uspješno) izmiksali elemente metala sa fusion jazzom (kao da su King Crimson podjeljili svoje glazbene sokove sa Meshuggah u učinkovitom spoju jazz orijentirane glazbe pod utjecajem rocka) u sasvim osebujnom produktu uobličenom kroz svega 4 dugometražne kompozicije. Iako je (navodno) u prog glazbi sve već odslušano i definirano, činjenica je da poznatih 7 nota nije limitirano nikakvim granicama, standardima i uvjetima, što Frederik Mekki Wideröe (udaraljke, banjo, vokal), Benjamin Mekki Wideröe (saksofon, flauta, vokal), Erlend Votlvik Olsen (gitara), Stian Ökland (gitara, vokal), Tormod Fosso (bas i čelo) i Håkon Vinje (klavijature i vokal) uspjevaju složiti u nadasve zanimljiv sadržaj. Mračna i sugestivna omotnica albuma nagovješćuje da će konzumacija materijala na prvo slušanje donjeti zbunjujuće, ujedno snažne emocije na granici odustajanja od narednog slušanja. No, svako naredno slušanje otkriva da se iza svake odsvirane note kriju vrsni glazbenici koji tako uspješno znaju ukrotiti pozitivno improvizacijsko ludilo, kao i uspješno zajašiti paklene ritmove za koje se moraš pripremiti, da bi ih u narednim konzumacijama znao poštivati i uvažavati, te sasvim očekivano vraćati se na početak. Bendu nije strano poigravanje sa izmjenama tempa i ritmova, tako da je slušatelj u stalnoj konverzaciji sa čudnim atmosferama čiju slojevitost režu solaže na saksofonu, gitari i klavijaturama.
Zadatak njihove glazbe je angažiranje slušatelja, makar koji put i ekstremnim načinom, navući ga na ozbiljno slušanje koje ga zasigurno neće potaknuti na spavanje.
Druženje s njihovim notama započinje u otvarajućoj „Hunter“ čiji usporeni u samom početku klavirski akordi s lakoćom predaju „uzde“ poznatom Hammond koloritu. Uspostavljanjem glavne teme u igru se uključuje sugestivan bariton Stiana Öklanda (inače opernog pjevača) da bi kratkotrajna kakofonija vokala i instrumenata (odličan sax) odvela slušatelja u distrakciju kakvu je svojevremeno znao napraviti Peter Hammill.
Jazzy retro zvukovi saksofona otvaraju „Hydru“ koja za razliku od „Huntera“ posjeduje pristojnu melodiku svojstvenu nekom ranom hard rock bendu (nekako mi se nameću Deep Purple). Polifoni zvukovi poprimaju pomalo i psihodelijska obilježja sa dominirajućim solom na saksofonu i odličnom partiturom na klavijaturama (opet asocijacije na jedinstvene Hammond zvukove).
„Ikaros“ se možda svojom polifonijom najviše približio radovima King Crimsona, dok neki smatraju da je ovo jedna „mala“ verzija glazbe Van Der Graaf Generatora, koju ili volite ili ne volite, uz prisustvo moćnih free jazz/psihodeličnih improvizacija cijelog benda.
„Sisyphus“ osim što je najduža (13:22) među 4 zastupljene kompozicije, najbolji je predstavnik glazbe ovih osebujnih Norvežana. Isprekidanim ritmovima od kojih bi se neki čak mogli smjestiti u funk pretinac, njihovo kontrolirano, pozitivno ludilo ovdje dolazi do potpunog izražaja u dijelu kompozicije koju se nedvojbeno može svrstati u jazz (opet odličan solo na saksofonu) kojeg kao u nekom pozitivnom transu prate ostali instrumenti uvjetujući ugodne trnce duž kičmenog stupa. A vokal je izvanredno uklopljen u takvu atmosferu.
Jesu li Seven Impala ovim albumom podigli sebi spomenik ostaje za vidjeti u narednim radovima, za koje se nadam da nećemo dugo čekati.
Ukratko, odlična instrumentalna prezentacija podebljana sugestivnim vokalom i nadasve zanimljivim materijalom na kojeg se ipak treba privikavati. Što prije, to bolje.
Đorđe Škarica
/
