RökFlöte

Review

Indikativna je i pohvalna činjenica da su bendovi iz prvog i drugog rock ešalona još i dalje live and kicking. Za razliku od djedica rock'n rolla čija se autorska inspiracija kiselila dugi niz godina, izlaskom novog albuma čvrsto se zadržala na poznatom kolosjeku pobravši oduševljenje kako kritike, tako i vjernih obožavatelja. Za razliku od Rolling Stonesa, Jethro Tull su nekako bili stalno autorski aktivni uz očekivane padove i poneke bljeskove.

Nije tajna da je njihova glazba iz samih početaka bila poprilično naivna, ujedno i intrigantno/privlačna, stoga su s lakoćom izborili mjesto u odabranom društvu bendova poput Ten Years After, Fleetwood Mac, Nice, Pink Floyd. Ian Anderson, idejni vođa svojim je entuzijazmom, ekscentičnim izgledom skitnice i činjenicom da je u rock glazbu uveo flautu koju je svirao tako divlje kao da svira gitaru, možda je najzaslužniji za stjecanje sve veće reputacije koja je Jethro Tull odvela u legendu. Za bend koji nazvan po engleskom poljoprivredniku veže se jedna, možda manje poznata činjenica, naime prilikom gostovanja na specijalnoj TV emisiji Rolling Stones Rock'n Roll Circus gitaru je svirao Tony Iommi, kasnije gitarist jednih od rodonačelnika heavy metal scene. Naravno, u pitanju su Black Sabbath.

Jethro Tull su u nastavku karijere stvorili svoj glazbeni univerzum u kojem su se odmakli od početnih blues formata, davši prednost snažnim melodijskim linijama, žustrim ritmovima s zrelim lirskim sadržajem, pa je tako nastao eponimni album „Stand Up“, njihov nemjerljiv doprinos rock kulturi. Notorna je činjenica da su Jethro Tull uz britansku verziju Fleetwood Maca (dok je Peter Green bio pri svojoj pameti) otvorili pomalo začahurene glazbene putove britanske glazbene scene, širom otvorivši vrata ulasku prog glazbe i prog bendova u svim svojim pojavnim oblicima.

Album „Aqualung“ bio im je ulaznica u svijet konceptualnih albuma.Mnogi smatraju da je to bilo dodvoravanje američkoj publici kroz nešto žešće riffove, no neosporna je činjenica da je pamtljivi riff iz „Locomotive Braeth“ naprosto veličanstven).Bio je to prvi korak ka stvaranju pravog remek djela, albuma „Thick As A Brick“, djela kojem su posvetili punu pažnju u oblikovanju i prezentaciji. Mnogi su taj materijal smatrali opskurnim i pomalo bezosjećajnim. Osobno smatram da su „Stand Up“, „Aqualung“ i „Thick As A Brick“ bili sveto trojstvo tadašnjih konzumenata dobre glazbe, uključujući i autora ovih redaka.

Nakon toga je očekivano došlo do preslagivanja u konceptima daljnjeg razvoja benda , dobrim djelom zbog učestalih palčeva okrenutih prema dolje od strane kritike, da bi 1973 najavili povlačenje s koncertne scene.

Nastavilo se životarenje kroz nisku loših albuma, u jednom momentu bend je bio poistovjećen s Ianom Andersonom, vrlo inteligentnim i artikuliranim autorom koji je, izgleda, dosta vremena utrošio na nebitne detalje.

No, armija vjernih obožavatelja možda je gubila na članstvu, no bila je postojana do dana današnjih, pa sam tako siguran da će i ovaj njihov dvadesettreći studijski album dobiti topao prijem, također se nadam i kritike.

Za razliku od prethodnika iz 2022 godine „The Zealot Gene“ smješten oko lirike iz Biblije, lirika ovog albuma albuma bazirana je na Skandinavskoj mitologiji, stoga je očekivana i glazbena podloga za istu (jeli to Anderson nastojao otkriti Skandinavsko porijeklo svog prezimena?). Vikinški paganizam uvijek je bio inspirativan za glazbeno oblikovanje koje podrazumijeva veliku dozu starih glazbenih stilova baziranih na folku ( poslušati Wardrunu). Andersonu, siguran sam to neće biti problem obzirom na minuli rad, plivanje je to u poznatom okruženju. Mnogo je puta on miksao Elizabetanski folk sa simfo rockom, metalom i fusionom, pa se može reći da se na ovom albumu osjećao kao riba u moru, davši tom križancu neku novu notu zanimljivosti. Inače naziv albuma nedvojbeno asocira na Ragnarök, nordijsku verziju Apokalipse, stoga je za očekivati da će Anderson i društvo krenuti u potragu za svojim Ragnarökom, transformacijom koja označava kraj nečega i početak novog. A Flöte je direktna asocijacija na flautu, njegov stožerni instrument.

Anderson se na ovom projektu okružio provjerenim glazbenicima: David Goodier na basu (surađivao je s celtic/jazz bendom Carmina , John O'Hara na klavijaturama (adaptirao je i postavio na scenu Quadropheniu), Scott Hammond na bubnjevima (surađivao je s Greg Lakeom i Bruce Dickinsonom) koji su se gotovo idealno uklopili u njegov univerzum u kojem glavnu riječ i dalje vodi flauta, i u kojem po mnogima nedostaju gitarski zvuci Martina Barrea za evociranje svima dobro poznatih blast from the past zvukova. Produkcije se uhvatio Bruce Soord (Pineapple Thief) uz odličnan 5.1 Surround Sound sistem.

Materijal s albuma u startu stilski i emocijonalno asocira na rane radove , što je za neke nove klince koji ih prije nisu slušali dobar putokaz, dok će se dežurni komentatori posprdno upitati što flauta još ima tražiti u prog/rocku.

Ako su Stonesi na novom albumu zadržali svoj poznati habitus, koji je , ponavljam prihvaćen aklamativno – onda nema razloga da Anderson i društvo urbi et orbi ne prezentiraju možda najbolji uradak još od dana njihove apsolutne vladavine. Već od prvih nota dade se zaključiti da su ovom projektu pristupili seriozno i profesionalno. Naravno da je flauta najistureniji instrument, pravi pivot (rukometnim žargonom rečeno) koji i dalje lakoćom poentira u ovom sasvim ugodnom folk okruženju i s kojom uobičajeno započinje svaka pjesma.

Andersonov vokal je očekivano izgubio na snazi i koloritu, stoga je cijeli materijal koji je manje agresivan u odnosu na ranije radove gotovo idealno prilagođen sadašnjim mogućnostima u kojima ima i gotovo recitativnih momenata. Album obiluje poslovično veselom i uhu ugodnom keltskom atmosferom sa sporadičnim izletima u energičnije vode („Wolf Unchained“, „Trickster“, „The Navigators“.

Andersonov poznata sposobnost za pisanjem uvjerljivih melodija i raskošnih aranžmana možda se najbolje očituje u „Ginnunagagap“ u kojoj se naizmjenično nadopunjuju gitara i flauta.

Rezime ove recenzije sadržan je u činjenici da je ovo jedan apsolutno cool album u kojeg je uloženo mnogo truda, znanja i vještine u stvaranju ujednačeno ugodne atmosfere koja dominira cijelim albumom, kao i odličnih tekstova koji su u potpunosti u korelaciji sa glazbenim temama. Sama atmosfera albuma (bez direktne usporedbe) podsjeća me na onu koju tako vješto zna napraviti jedan od gitarskih velikana, Ritchie Blackmore i njegovi Blackmore's Night.

Istina je da ovaj album ne maršira uz korak materijalima iz njihovog zlatnog doba, ali obzirom na broj godina iz Andersonove osobne iskaznice i nebrojenog broja pjesama i nije ništa čudno.

Naprotiv, ipak je ovo jedan pravi craft uradak koji je ujedno i dokaz da se Iana Andersona ne može nazvati oportunistom, njegovo postojanje u glazbenom svijetu ipak ima drugu svrhu.

Đorđe Škarica