Review
Petorica koja sjede spokojno ispred osvjetljene kuće u kojoj je album ujedno i snimljen, naslovnica je novog studijskog izdanja popularne američke grupe NEEDTOBREATHE. Naravno da se radi o još jednom albumu koji je nastao u vrijeme svijetu već dozlogrdjele pandemije kada su zbog otkazanih živih nastupa grupe mogle birati između toga hoće li se kod kuće posvetiti hobbyjima (ručnom radu, tapiserijama, goblenima ili pletenju) ili pak sabrati misli te preusmjeriti svoju kreativnost prema stvaranju nekoga novog studijskog materijala.
„U nedostatku normalnoga, napravili smo najviše što smo mogli – snimili smo ploču“, možemo pročitati u popratnoj knjižici ovoga albuma. Kako sami autori kažu: „'Into the Mystery' je ponajviše album o slobodi koja je potrebna da bi se osjetila prava ljubav. Jer ljubav nije kavez, ljubav nije put, ljubav je ispružena ruka koja čeka da oluja prođe…“
U Sjedinjenim Američkim Državama NEEDTOBREATHE su poznati, ali ovdje baš i ne pa ću uz početak prikaza novog albuma ipak pridodati o njima još nekoliko rečenica. Postoje već preko dva desetljeća, a osnovali su ih 1998. braća Bear i Bo Rineheart kojima su se pridružili Joe Stillwell i Seth Bolt. Naziv NEEDTOBREATHE usvojili su na inicijativu Beara Rineharta kojega je inspirirala Sokratova parabola kojom je svojevremeno označio traženje bogova, a važnost Bog(ova) NEEDTOBREATHE naglašavaju pisanjem svojega imena velikim slovima. Pobožnost braće Rinehart posljedica je kućnog odgoja s obzirom da su odrastali pod snažnim utjecajem oca, protestantskog svećenika. Do sada je bend objavio osam albuma, a prethodilo im je i nekoliko desetaka singlica. Prvijenac su snimili prije 15 godina pod naslovom „Daylight“ i bio je odmah dobro prihvaćen. Kvalitetna je to zbirka glazbeno raznovrsnih pjesama koje su povezivali religijski motivi te su ih tako, uz alternativne, južnjačke bendove, svrstali i među sastave koji pripadaju tzv. Christian rocku. Uz neupitnu talentiranost članova benda, svakako im je, bez daljnjega, i ovo religijsko usmjerenje otvorilo mnoga vrata.
Njihov drugi album „The Heat“ (2007.), pridobio je još pozitivnije kritike te bio nominiran za nekoliko nagrada. "Signature of Divine (Yahweh)", pjesma objavljena kao prvi singl s albuma, dostigla je prvo mjesto na kršćanskim radio postajama, a klavirska balada "Washed by the Water" postala je "Rock/Contemporary Song of the Year" po izboru Gospel Music Associationa. Već nakon dvije studijske ploče, NEEDTOBREATHE je tako postao najperspektivniji bend u žanru američkog Christian rocka, a ovu su poziciju potvrdili i zadržali i svojim sljedećim izdanjima: „The Outsiders“ (2009.) i „The Reckoning“ (2011.). Uspjeh su zaokružili turnejom na kojoj su nastupali sa Taylor Swift, mladom i perspektivnom country-folk kantautoricom.
Nažalost, tijekom realizacije albuma „Rivers in the Wasteland“ (2014.) krenuo je sukob između braće Rinehart, a eskalirao je čak i do tučnjave, nakon koje je slabiji od njih morao biti zbrinut u bolnici. Ipak, braća su se pomirila, zaključivši da je njihov odnos bitniji od glazbe te nastavili svirati pa je tako bend iduće godine mogao krenuti na turneju sa Third Day, sada već bivšom grupom koja je svirala glazbu istoga žanra. Godinu potom NEEDTOBREATHE snimio je nov album „Hard Love“ (2016.) s kojim su podarili još pregršt hitova i osvojili nominacije u kategorijama najboljih pjesama i albuma kršćanske glazbe. U duhu vjere, NEEDTOBREATHE bavili su se i humanitarnom djelatnošću. Tijekom svojih koncerata kroz prodaju karata i popratnih sadržaja vezanih uz promociju ploča, sakupili su donaciju za otvaranje „OneWorld Health Center“ u Toli, malom gradiću u Nikaragvi.
Ali unatoč ljubavi i praštanju, nisu bili cijepljeni protiv daljih unutarnjih trzavica u bendu, pa je tako u travnju 2020. Bo Rinehart, solo gitarist, konačno napustio grupu. Idući album „Out of Body“, objavljen samo dva mjeseca kasnije, snimljen je bez ovog utjecajnog člana. Projekt je zamišljen kao putovanje koje iscjeljuje duh i odlično je prihvaćen kod vjerne publike. I ovdje je bilo nekoliko hitova (poput „Hang On“ i „Survival“) te par dobro prihvaćenih balada. Ipak, odlazak Boa donekle je utjecao na promjenu njihova zvuka. Od veljače 2020. promovirali su nov materijal američkom turnejom, ali je u svibnju 2020. turneja naprasno prekinuta zbog COVID-a 19. Tako je grupa, kao i ostatak svijeta, odjednom bačena u izolaciju i od jeseni 2020. se mogla posvetiti radu na novom materijalu.
I sad se vraćamo na sliku s početka priče. Okovani lock-downom, smjestili su se u jednu kuću i živjeli zajedno: svakodnevno svirali, raspravljali o pjesmama, provodili vrijeme izolacije u pjesmi, smijehu, razmišljanju i molitvi. Sve je rezultiralo albumom „Into the Mystery“, možda njihovim najsavršenijim djelom do sada, čija je razrada do najsitnijeg detalja najvjerojatnije rezultat vremena kojega su u tim okolnostima mogli zajedno provesti.
Nalazi se ovdje dvanaest poprilično kvalitetnih, pjesama koje obiluju dubokim emocijama i razmišljanjima u kojima se lako mogu pronaći svi njihovi fanovi. Među pjesmama probitačnošću se ističu „What I'm Here For“ i „Into the Mystery“. Podsjećaju poprilično na Kings Of Leon, ponajviše zbog vokala Beara Reinharta koji zvuči kao Caleb Followill nakon što je prošao kroz čistilište, no aranžerski i instrumentalno snažniji su od spomenutih legendi indie-glazbe. Osjetan je ovdje i utjecaj glazbe šezdesetih, posebno višeglasja kakve smo mogli čuti u pjesmama Crosbyja, Stillsa, Nasha i Younga. Potencijalni hitovi su svakako pjesme „Sunshine“ i „Sitin’ In The Back Seat“, jer im se refreni jednostavno uvlače pod kožu i sigurno ih se poprilično vrti na radio postajama. Osim vjerskih motiva, u tekstovima se osjeća i sjeta (“When we were young and we were undefeated”), a bogati aranžmani i orkestralizacija pjesama „Chances“ i „Don't Throw All the God Things Away“ mogu nas potaknuti da u ova ljetna vremena navedene pjesme poslušamo i po nekoliko puta. Zadubimo li se u tekst druge od navedenih pjesama shvatit ćemo da NEEDTOBREATHE pokušava poručiti da ne valja olako odbacivati veze, ljubavi i prijateljstva.
Osim Kings Of Leon, osjeća se na ovome albumu i utjecaj Brucea Springsteena. Naime, pjesma „Give Me A Chance“ zvuči potpuno u stilu The E Street Banda, ali je otpjevana nježnijim i melodičnijim vokalom. Osobno, na albumu mi je najdopadljivija pjesma „Innocence“: s lijepim klavirskim uvodom, dobrim vokalom, ritmom, gradacijom pjesme i aranžerskom razradom.
Treba svakako spomenuti da na ovom albumu možemo čuti i dvije vokalne suradnje: prva je ona s Jonom Foremanom iz grupe Switchfoot u pjesmi „Carry Me“ (koja neopisivo podsjeća na Toma Pettyja), a druga je s Carrie Underwood, country pop-rock pjevačicom u pjesmi „I Wanna Rember“. Ova druga pjesma čini mi se najslabijim trenutkom albuma. Konačno, cijelu priču projekta u cjelinu zaokružuje nježna i vokalno bogata „West Texas Wind“. „I've made mistakes and even worse than that / I've hurt the ones that I love / I wish that peace could find me here / But it seldom ever does…“
Sve u svemu, NEEDTOBREATHE je napravio dobar ljetni album, prilično slušljiv i zanimljiv, s kojim se udaljio od mekanog pop-zvuka, prisutnog na ranijim izdanjima te dodatno, vješto poradio na bogatijim aranžmanima i orkestralizaciji. Jedina zamjerka jest povremena predvidivost kao i nedostatak nekog pravog iznenađenja. Ipak, vjerujem da njihov novi album nipošto neće razočarati vjerne im obožavatelje.
Od početka rujna 2021. NEEDTOBREATHE kreću u novu, dugoočekivanu turneju kojom će američkoj publici predstaviti „Into the Mystery“. A kada setlistu najvjerojatnije dopune starim, poznatim hitovima, oduševljenju neće biti kraja. Jer, kako kažu NEEDTOBREATHE: „The beauty is in the mystery and the mystery is waiting.“
Ivan Dukić
/
