Review
Dok je zvuk od samih prapočetaka pratitelj i suvremenik stvaranja svemira, glazba kao njegov logičan nusprodukt posjeduje osjećaj uzvišenosti svojom neosporno metafizičkom konotacijom.Traženje utočišta u glazbi, u bojama njenih tonova, njezinim tonalitetima, ritmovima jedna je od mogućnosti povezivanja s puninom kozmičkog života. Jer se upravo kroz glazbu održavaju razne manifestacije koje su se kroz neogranićene mogućnosti izražavanja proširivale do još uvijek nepoznatih granica. Ruku na srce, svemir je ustvari samo jedan veliki, veličanstveni koncert.
Dakle tom neusporedivom koncertu pridružio je sve svoje raspoložive snage i umijeće Kokan Dimuševski (za one manje informirane Kokan je bio član jedne od najboljih i najreprezentativnijih jazz formacija na području bivše države, benda Leb i Sol). Iako se sve vrtilo oko Vlatka Stefanovskog i njegove čarobne gitare, bez podrške ostala tri „mušketira“ realizacija njihovog jedinstvenog opusa ne bi stekla povlašteni status i poštovanje. Četiri različita entiteta kroz magični je atanor spojeno u jedan organizam kojemu nije bilo premca. A oni su bili: Bodan Arsovski (bas); Garo Tavitijan (bubnjevi) i naravno klavijaturist Nikola Kokan-Koki Dimuševski. Sve glazbene poslastice koje su znali stvarati nadahnuti Makedonci možda su se najbolje očitovale na njihovom koncertu u Splitu povodom oproštajne karijere, na kojem je svaki glazbenik stekao svojih pet minuta Panteonske slave.
Kokan Dimuševski je kroz svoju samostalnu karijeru ostavio Urbi et Orbi pregršt glazbenih uzbuđenja: pisao je glazbu za filmove , kao i za mnoge kazališne predstave, aranžmane za velike i male orkestre, napisao je tri baleta i četiri simfonije.
Stoga nije nikakvo čudo da je svoje snove realizirao i u glazbenom multiuniverzumu zvanom jazz. Ovaj album nastao je prije par godina, no njegovo uskrsnuće u vinilnom obliku od svega par stotina primjeraka distribuirano je u 2023 godini u Makedoniji, Hrvatskoj i Srbiji.
Na albumu su prisutna svega tri instrumenta u Kokijevim igrama bez granica: klavir, kontrabas i bubanj – odsviranih u savršenoj korelaciji od samog autora.
Album je nastao u svega desetak dana u očito iznenadnom i ničim prisiljenom big bangu. U takvim bljeskovima u pravilu se iznjedre veličanstveni sadržaji lišeni dodvoravanja bilo kome, sadržaji čiji je očiti rezultat nadahnuta posjeta i potpora Euterpe, nimfe zadužene za glazbu.
Delikatni senzibilitet Kokijevog glazbenog svijeta kroz cijeli album sadržava mantričnu, postojanu i čvrstu maticu koja bez žurbe teče lijeno, pospano, svojom „ljepljivom“ instrumentalizacijom ni za trenutak ne ostavlja mjesta nikakvim distrakcijama, već se poput paukove mreže omata oko slušatelja uvodeći ga u jedan poseban svijet iz kojeg se ne žuriš pronaći izlaz. U ovom stavu ne stanuje nikakva subjektivnost zbog Kokanovog minulog rada u bendu kojeg sam naprosto obožavao, ovo je destilirana objektivnost koju treba poštivati, davati joj svekoliku podršku, kao i eventualnom nastavku ove jazz sage.
Obzirom da je Kokanovo „radno mjesto“ za klavijaturama nije neobično da klavir nenametljivo preuzima i dobiva glavnu ulogu u razvoju ove izvanredne jazz prezentacije odsvirane s vrhunskim ukusom uz neosporni talent i iskazom autorovog potpunog uvjerenja u ono što radi. Usudio bih se kazati da je ovo testament njegovog identiteta.
Ostala dva instrumenta nisu samo dekor, njihova isprepletenost u trenu dokazuje neodoljivost ovog uratka zaogrnutog posebnim bojama i teksturom.
Ukratko, ovo je album koji mu ni u bilo kojem scenariju neće nanjeti reputacijsku štetu, naprotiv, ovo je dokaz da „kralj nije izgubio svoju krunu“.
Đorđe Škarica
/
