Review
Pola čovjek - pola bend, Antun Aleksa, dugogodišnji član bendova kao što su Porto Morto i Trophy Jump, te višebrojnog kolektiva i ulične atrakcije Jeboton Ansambl, ima svoj album prvijenac. Većinu toga na albumu odsvirao je sâm Antun uz kratko sudjelovanje Lea Beslača s klavijaturama na dvije pjesme.
Album se pojavio još u svibnju 2023. godine, te je dosljedno promoviran kroz cijelo ljeto po raznim festivalima i koncertima, a danas, kad se ljeto primiče svom kraju, evo i kratkog osvrta na super slatki feš total fenomenal bombon od albuma. Kako autor ovog teksta nije vičan slengu i suvremenim tendencijama u popkulturi (a i fakat ima dosta godina), dugo mu je trebalo da shvati da je poyy slengovski napisan pozdrav na qwerty tipkovnici. A kad vremešni čovjek jednom skuži foru… Pa to skroz super zvuči; idem, pozz! Odnosno poyy. I ne može si pomoći a da ne bude blagonaklon.
I općenito sva ta popratna priča oko nastanka albuma, snimanja spotova, tople riječi zahvala koje se spominju na marginama, sve je to nekako toplo i ljupko i nježno i blagonaklono. S toliko pozitive u riječima, vjerujem da se sve to vraća njegovom autoru na raznim poljima. Jer album, iako je prvenstveno riječ o generacijskoj stvari, sjajno funkcionira i kao posveta jednoj mladosti kroz koju prolazi autor, tako i kao posveta mladosti kroz koju su prošli svi koji se mogu identificirati kada čuju za ove pjesme.
To je materijal koji funkcionira na svim meridijanima. Netko ga može odraditi više ili manje uspješno. Međutim, Antun Aleksa je ovaj navodni oproštaj s bezbrižnošću odradio s granično vrhunskim ocjenama. Set od deset kratkih žustrih pop punk pjesmica diraju točno tamo gdje treba. Kako lirički tako i melodično. Pojedine primjese psihodelije, čiste akustike ili drugih glazbenih utjecaja razbijaju dominantni narativ i komplementiraju djelo baš onako kako treba.
Poletni i inspirativan beat kroz cijeli album širi dobre vibracije i groovy silnice čak i kad govori o sjeti, životu koji se negdje drugdje živi, prebrzom prolasku mladosti ili o uvijek prisutnom manjku novaca. Možda je ovo prvi i zadnji album IDEM-a o ovoj temi. Možda bi tako i najpoštenije bilo. Na sljedećim albumima možda možemo očekivati, štajaznam, virtuozne gitarističke solaže. Možda se uozbilji i kaže ne kad treba reći ne. A možda ga pusti sve iduće godine. Kako god, ovakav album je uvijek super. Ako ga kojim slučajem promašite, to će biti prava šteta. ŠtetaŠtetaŠteta!
Darko Hribarić
