Review
„Le Chansones Populaires“ nastavak je serijala remasteriziranih i bogato opremljenih studijskih i live reizdanja Električnog orgazma u suradnji s izdavačem Croatia Records. Ovo je treći samostalni studijski album tada već poznate grupe i nastao je u trenutku kada su se nakon dva uspješna albuma trebali odlučiti kako i kamo dalje. Bez neke jasne, iskristalizirane autorske vizije, usmjerili su se na svoje viđenje tuđih, njima dragih pjesama. Kao predložak ili poticaj za projekt poslužio im je „Pin Ups“ Davida Bowieja, album na kojemu je Bowie stanku u turneji Ziggyja Stardusta popunio tako da je u francuskom dvorcu Château d'Hérouville (1973.) zajedno sa Spidersima snimao pjesme koje su ga na neki način glazbeno oblikovale jer ih slušao u vrijeme kada je počeo izlaziti po klubovima davne 1965. godine. Pri tome, Bowie se nije trudio izvesti ih autentično, već ih je tretirao kao svoje i novim aranžmanima podario jedan sasvim novi život. Upravo ovakav autorski pristup obradama fascinirao je Srđana Gojkovića Gileta, idejnoga vođu Električnoga orgazma koji je desetak godina kasnije dobio ideju za sličan projekt. Električni orgazam je na nekoj probi brzo složio svoju set listu i to ne prema kriteriju odabira hitova, već traženjem pjesama koje su im svima prirasle srcu. Odabrali su skladbe koje su prije njih snimili Grand Funk, The Rolling Stones, T. Rex, The Velvet Underground, David Bowie, The Beatles, The Doors, Elvis Presley i još neki, jer su ove pjesme obradili i mnogi drugi izvođači.
Sam naslov ploče pomalo je ironičan, s obzirom da među devet, točnije osam pjesama (osim „Locomotiona“ koji je postao hit-singl) baš i nema „chansons populaires“, odnosno popularnih pjesama. Album otvara upravo spomenuti hit „Locomotion“, kojega je u originalu (1962.) lepršavo otpjevala Little Eva. Nešto kasnije čvršće su je odsvirali Grand Funk Railroad i njihova je verzija iz 1974. postala američki hit broj jedan. Inspirirani ovom drugom verzijom, Električni orgazam izveo ju je još agresivnije: poštujući izvorno višeglasje, kojemu su pridodali jasnije melodijske bas dionice te zastajkivanje pred kraj pjesme kojim je njihov „Locomotion“ postao izuzetno pogodan za žive izvedbe. I sljedeća, Stonesova pjesma Citadel s njihovog „Their Satanic Majesties Request“ albuma, nastalog kao odgovor na Beatlesov „Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band“, u izvedbi Orgazma mnogo je energičnija pa čak i kompletnija od originala, tako da djeluje kao da je ovdje učenik nadmašio svojega učitelja. Osim žestokih riffova posebno je dojmljiv klavir kojega je odsvirao Ljuba Đukić a tu su i gitarističke, pomalo psihodelične solo dionice Ljubomira Jovanovića i Gileta. Nakon ove dvije brze, nastupilo je smirivanje albuma s laganijom i čistom trećom pjesmom „Metal Guru“, kralja glam-rocka Marca Bolana i T. Rexa, skladbom s njihovog albuma „The Slider“. Vokalistički je odrađena sasvim korektno, a solo gitaru je odsvirao poseban gost - Gagi. Osobno, najdraža i najfascinantnija pjesma ovoga albuma mi je upravo sljedeća - „I'm Waiting For the Man“, pjesma kultnih Velvet Undergrounda, benda koji je inspirirao toliko novih grupa da ih je teško i pobrojati. U prvom su planu u ovoj pjesmi bubnjar Piko Stančić i basist Grof, a u njoj se osjeća izrazito snažan utjecaj jazza, jer Ljubine klavirske dionice na momente podsjećaju na ono što je radio Bowiejev klavijaturist Mike Garson. Prva strana ploče završava s „The Man Who Sold the World“, pjesmom s istoimenog albuma Davida Bowieja kojega je ovaj napravio pod snažnim utjecajem hard rocka. Kako mi je jednom prilikom rekao, Gile ovu pjesmu isprva nije niti čuo u originalu već u jednoj bržoj izvedbi pjevačice Lulu. Zbog toga je, vjerojatno, ova verzija nešto brža od Bowiejeve. Premda i dalje ima onaj gitaristički uvod, naglašeniji su riffovi na gitari, a Ljubin klavir povremeno je rockerski u stilu Jerry Lee Lewisa, a zatim ponovno sličan onome Garsonovom s „Aladdin Sanea“. S fade-outom ove pjesme završava prva strana ovog žutog 180-gramnog vinila.
Ali, druga strana započinje s nastavkom melodije pjesme s prethodne strane te se tako nastavlja cijeli ovaj niz. A nakon nje slijedi izuzetno kvalitetna, ritmički promjenjiva obrada Beatlesove „Being For the Benefit of Mr. Kite“ s već ranije spomenutog albuma „Sgt. Pepper's“. Kreće prilično brzo i prljavo, ali sredinom se pretvara u jedan razrađeni dijalog ritam sekcije i klavira s elementima jazza. Sve je povremeno prekidano efektima 'struganja' vrpci sličnim onima koje znamo s „Revolution No. 9“, s Beatlesovog tzv. „White Albuma“. Nakon toga, slijedi psihodelična pjesma „When the Music's Over“. Pretpostavljam da je nastala u trenutku kada su članovi benda odškrinuli Huxleyeva „Vrata percepcije“ najvjerojatnije s istim ključem kao i Doorsi. Jer, u ovoj izvedbi ima toliko psihodelije da su i po tom pitanju nadmašili svoje uzore, a jedina sličnost s originalom su pojedini dijelovi Morrisonovog teksta. Ljuba se razbacao po tipkama glasovira, udaljivši se tako od Manzarekovih prepoznatljivih orgulja, a Gile je svojim tokom svijesti u tekst ubacivao i dijelove drugih pjesama „Be bop a Lula“ i „Suzie Q“. Koliko god zanimljiv brojnim improvizacijama, ovaj mi je dio albuma najteži za slušanje. Nakon ponovno ubačenog efekta koji podsjeća na ono traženje radio-stanica, kreće lagana pjesma „Blue Moon“, koju su jedinu snimili u mono tehnici, s drugim snimateljem i u drugom studiju („Jadran Film“) i to kako su napisali: „za noći punog mjeseca u studenom '82.“
Naravno, potrebno je spomenuti da je ovo izdanje bogato opremljeno tekstovima Siniše Škarice, Zorana Stajčića i Aleksandra Žikića, kao i rijetkim fotografijama Srđana Gojkovića, Borisa Štajduhara, Pike Stančića i Ljube Đukića te posebno atraktivnim Giletovim crtežima koji je ujedno napravio i sam omot albuma.
Ako želimo temeljito napraviti prikaz ovoga izdanja, trebalo bi se kratko osvrnuti i na priložene tekstove.
Prvi, opširan popratni tekst napisao je Siniša Škarica, dobar poznavatelj zvuka šezdesetih koji je iskoristio ovu priliku te se osvrnuo i na svjetske hommage albume zvijezdama šezdesetih, potkrijepio ih nizom primjera sa svjetske i domaće scene, a potom je detaljno opisao kako je i ovaj „Les Chansones Populaires“ nastao. Pri tome je napisao da je odabir pjesama zanimljiv i sugerirao nekoliko pjesama koje su se ovdje mogle naći da se njega pitalo, ali pridodao bih – srećom, eto, ipak nije. Jer, da se poštivalo Škaričine ili bilo čije želje, to jednostavno ne bi bilo to. Zanimljivo je da je svoj bombastičan naslov teksta „'Les Chansones Populaires' ili davno bačena rukavica koju nitko nije podigao“, Škarica sam pobio, jer je na kraju teksta pridodao „Istini za ljubav, bilo je izvođača koji su znali skrenuti pozornost na svoje junake iz doba muzičkog odrastanja…“ te potom naveo čitav niz primjera.
Uz drugi tekst s neobičnim naslovom „Popularnim pjesmama protiv nepopularnih metoda“ kojega je napisao Zoran Stajčić prisjećamo se kronologije rada Električnog orgazma. Autor smatra da je album „Lišće prekriva Lisabon“ kreativni vrhunac grupe koja je nakon toga ušla u krizu te se pravim čudom one 1983. godine ipak nije raspala. Tako ispada da je ovaj album obrada u stvari za bend značio svojevrsnu slamku spasa. Gile je nastavio raditi s Pikom s kojim je kao bubnjarem bio oduševljen i kako autor kaže: „tada kao bend shvatili su što mogu i trebaju raditi. Shvatili su da mogu (is)trajati i kad im okolnosti 'pucaju u nogu'.“
Treći i najkraći tekst s naslovom „Električni koreni“ napisao je Aleksandar Žikić. On je naveo da u ono vrijeme ovakav album od Električnog orgazma nitko nije očekivao, a s obzirom da se dobro sjećam toga vremena mogao bih to potvrditi iz prve ruke, jer su ovim albumom pratitelji dotadašnjeg rada Električnog orgazma bili u najmanju ruku – blago razočarani. Žikić ukazuje i na gramatičku pogrešku u riječi „chansones“ koja bi zapravo trebala biti „chansons“, ali je, kako kaže, ovako zvučalo „više punk“. Napisao je da je sam album mogao biti tumačen kao pokušaj izlaska iz kreativne krize s obzirom da su ga radili bez originalnog bubnjara Gorana Čavajde Čavketa, koji je bio svojevrsni spiritus movens ove grupe. Na kraju, Žikić je zaključio: „ako je želeo da pokaže da je sposoban za čistokrvni mainstream, evergreen hit, Električni orgazam je i to, bez problema i posebne galame učinio. Ali to je već tema za godišnjice koje nas tek očekuju.“
Osobno, ovim bih tekstovima pridodao i neki svoj zaključak. Nakon što je Električni orgazam dokazao da uspješno pliva u novovalnim i punk vodama ovim se obradama tuđih pjesama pokazao uspješnim i na „tuđem terenu“; dokazali su kreativnost, maštovitost, sklonost eksperimentiranju i, što je najvažnije, činjenicu da članovi benda izvrsno sviraju. Bio je to ujedno i pokazatelj da će Električni orgazam na svojem glazbenom putu često krivudati različitim glazbenim smjerovima te tako postupno i ustrajno izgraditi svoju neponovljivu autentičnost. A upravo na tom putu, ovaj bi album s novim i raskošnim vinilnim reizdanjem trebao imati svaki istinski diskofil kao nezaobilazan dio svoje glazbene zbirke.
Ivan Dukić
/
« Lišće prekriva Lisabon 
