When Lights are Low

Review

Art Van Damme je bio je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih harmonikaša u jazzu. Primjerice, deset je uzastopnih godina bio proglašen najboljim harmonikašem u uglednom časopisu DownBeat. Kao vođa sastava snimio je više od pedeset albuma, nastupao je diljem svijeta, nerijetko održavajući glazbene radionice, te je ostvario suradnje s nekima od najvećih jazzista, među ostalima s Ellom Fitzgerald, Buddyjem De Francom, Dizzyjem Gillespiem, Harryjem Jamesom, Peggy Lee, Joeom Passom, Joeom Staffordom i skupinom Singers Unlimited. Zato ne čudi što još uvijek ima mnogobrojne obožavatelje, ali i sljedbenike po cijelome svijetu, one koji se još uvijek pozivaj na njega kao najvažnijeg autoriteta za jazz harmoniku. Jedan od njih je američki harmonikaš Kenny Kotwitz koji je učio izravno od Van Dammea. Svoj novi album, “When Lights are Low”, Kotwitz je posvetio svom učitelju i njegovom legendarnom kvintetu. Snimio ga je sa svojim LA Quintetom u kojem su mu suradnici gitarist John Chiodini, vibrafonist Nick Mancini, basist Chuck Berghofer i bubnjar Kendall Kay. Uz njih izvodi standarde iz ranog razdoblja jazza, onog u kojem je Van Damme djelovao, a prvenstveno ih povezujemo sa swing pristupom: “Skylark”, “Cry Me a River”, “Polka Dots and Moonbeams”, “Darn That Dream” i druge. Izvode ih u maniri mainstream jazza, smireno, u sporijem ili srednjem tempu, bez velikih promjena u dinamici, s daškom nostalgije, u sjetnom ugođaju. U prvom je planu harmonika, a u Kotwitzovim rukama njezin je zvuk mekan, nježan, razigran.

Davor Hrvoj