Review
Steve Hackett očito je redovan posjetitelj teretane. Jer kako drugačije objasniti da unatoč osobnoj iskaznici (74 mu je godina) već je neprekidno 3-4 godine „na terenu“ , a pri tome ima snage, vremena, volje i sposobnosti stvarati nove studijske albume.
Šalu na stranu, jedini baštinik Genesisovog kataloga (Peter Gabriel se baš ne osvrće na matični mu bend) neumorno podsjeća stare (a vrbuje pri tome i nove obožavatelje) na činjenicu zašto mnogi Genesis smatraju jednim od najboljih britanskih, odnosno svjetskih prog bendova koje je i sam John Lennon smatrao istinskim sinovima Beatlesa. A pri tome u kontinuitetu ostvaruje zavidnu i kvalitetnu solo karijeru.
Tako je u navedenom razdoblju izdao odličan album „Surrender Of Silence“, obišao je svijet turnejom pod nazivom „Genesis Revisited“ kojom prilikom je odsviran svojevrsni best off matičnog mu benda; promovira nanovo po mnogima Genesisov najbolji album „Foxtrot“. Istog sam imao prilike poslušati u Ostii Antici na jednom zaista nezaboravnom koncertu, subjektivno meni jednim od najboljih kojima sam prisustvovao.
U tekućoj godini, osim što mu izlazi gore navedeni uradak kreće na turneju pod nazivom „Genesis Greats, Lamb Higlights & Solo“ na kojoj će revitalizirati Genesisov jedini dvostruki konceptualni album za kojeg je nakratko bila zaživjela ideja da mua Hackett uz pomoć Petera Gabriela nanovo dade novi život.
Bizarnog naziva, ovaj najnoviji uradak ima obilježja konceptualnog albuma, a prema dostupnim podacima podjeljen je u 3 „etaže“. Glavni lik, Travla bi trebao biti u neku ruku Hackettov autobiografski avatar koji svoje nostalgične životne i metaforičke priče započinje u otvarajućoj „People Of The Smoke“ smještenoj u Londonu, negdje za vrijeme drugog svjetskog rata. Kao što je pojam velike jabuke vezan uz New York, tako je pojam dima vezan uz London, stoga je ovo svojevrsna posveta svim njegovim stanovnicima. Za napomenuti je da je Hackett rođen u blizini poznate Battersea stanice koju su Pink Floydi odabrali za naslovnicu svog čuvenog „Animals“ albuma. Intro pjesme inspiriran je zvukovima koji su par godina nakon završetka rata mogli čuti na radijskim frekvencijama.Sasvim je legitimno postaviti pitanje ima li ovaj album neke zajedničke korijenje sa gore spomenutim Genesisovom dvostrukom albumom. Postoji neki zajednički nazivnik, naime ni na jednom ne postoje izraziti favoriti koji bi bili nositelji albuma, na oba je prisutna izmjena različitih glazbenih izražaja, stilova. Ovaj album realizirala je provjerena i vjerna postava , gotovo Hackettovih kućnih glazbenika: Roger King (klavijature i orkestralni aranžmani), Rob Townsend (saksofon), Jonas Reingold (bas gitara), Nad Sylvan (vokal),Craig Blundell (bubnjevi), Amanda Legmann (vokal), Steveov brat John Hackett (flauta), Nick D'Virgilio (bubnjevi), Benedict Fenner (klavijature), Hugo Degenhardt (bubnjevi), te Malik Mansurov na tradiocionalnom azarbejđanskom instrumentu sličnom lutnji, na taru.
Ovo su Hackettove opservacije koje sam negdje „iskopao“: „Volim ovaj album. Dražesno je to putovanje koje počinje prljavo, neizvjesno, pa postaje božanstveno. Kako mu se može odoliti?“
S valjanim razlogom se Hacketta obzirom na minuli rad, njegov nezasitni interes za otkrivanjem novoga, može proglasiti jednim od lučonoša prog rocka. Normalno je da se u dugoj solo karijeri (ne računajući Genesis eru u kojoj je ostvario neka od najboljih gitarskih sola) ta baklja, nikada nije ugasila, ali je ponekad izgubila svoj postojani sjaj. Iako nailazim na stavove da mu je ovo najbolji album solo karijere, čini mi se da se to dogodilo i na ovom albumu koji obzirom na provjerene (čak i briljantne) glazbenike nije izgubio na instrumentalnoj prezentaciji, ali je pomalo zaštekao na kompozitorskom nivou koji ne posjeduje konzitentnost materijala i predstavlja retro mješavinu mnogo čega u sadašnjem vremenu. Ima tu bluesa u „Get Me Out“ i „Found And Lost“; „drske“ ili nenamjerne krađe glazbene ostavštine Yes i Jethro Tull u „Enter The Ring“; starog i poznatog Genesisovog zvuka u sasvim pristojnoj „Ghost Moon And Living Love“; odličnog saksofona i uzbudljivog etno ritma u odličnoj, ali kratkoj „Circo Inferno“; solidnog HM riffa u još „Breakout, još jednoj nažalost kratkoj priči s dobrim potencijalom; iskazivanja Hackettove vještine, bolje rečeno brzine sviranja gitare u pomalo Floydovskoj „All At Sea“; atmosferski odlične akustične „White Dove“; harmonijski raskošne „Wherever You Are“ kao apoteoze za vječnu ljubav u kojoj me gitara na trenutke neodoljivo podsjeća na rad Briana Maya; Whoovskih riffova u „Taking You Down“. Ukratko rečeno ovo je mješavina akustike, fuzion jazza, solidne progresive s dodatkom bogate orkestracije usmjerene ka simfo rocku. A kao „nazdorni organ“ svih tih suprostavljenih akustično-električnih glazbenih linija dominira Hackettova uvijek odlična, često nepredvidiva gitara sa svojim netradiocionalnim tonovima s kojima konstantno dokazuje zašto je jedan od najvećih majstora tog instrumenta.
Ne krijem da vrlo cijenim Hackettovu solo karijeru, jer dok je mnogim njegovim kolegama teško ustati iz kreveta, Steve neumorno juriša prema novim horizontima u potrazi za glazbenim avanturama. A svaka od tih avantura i ne mora biti za pamćenje, iako je ova obilježena intezivnom osobnošću samog autora, idejom koju je i kompozitorski podijelio sa svojom boljom polovicom.
Izvjesna je činjenica da je na ovom albumu (kao i na prethodnim) stvoren eliksir gotovo savršenih aranžmana i prekrasnih zvukova kroz zaista moćnu instrumentalizaciju koja donosi prizvuke „stare“ prog glazbe.
I to je sasvim dovoljno za ovaj put.
Đorđe Škarica
/
« Surrender Of Silence 
