Review
Melankoličan, gorko vesel i osoban instrumentalni jazz album zanesene intimne liričnosti snimio je i objavio talentirani španjolski bubnjar Xavi Reija u vremenu kada je pandemija Covida-19 silovito pogodila njegovu zemlju. S Xavijevom glazbom po prvi put sam se susreo prije šest godina kada je objavio svoj prvi album „Resolution“ za newyoršku izdavačku kuću MoonJune Records. U odnosu na tadašnji suvremeni električni jazz/rock koji je bio prožet prljavim i teškim gitarskim tonovima slično predzadnjem „The Sound of Earth“ (2018.), Xavijev novi album „Dreamscape Room“ mirnija je i tečna mješavina pijanistički upogonjenog modernog jazza s elementima popa i rocka.
Slično poput kolorično dizjaniranog omota albuma, na čije tople sunčane boje kao da se izlila tamna tinta, pjesme odražavaju pomiješane emocije i unutarnje borbe koje su zasigurno povezane i s Xavijevim gubitkom majke nakon duge i teške bolesti. Njoj je posvetio kompoziciju „Mom“ obilježenu arppegiom na klaviru, njegovim teškim, kotrljajućim, tonovima jednostavne melodije, a pokojnom ocu melankoličnu „Remembrance“ koja temeljnom melodijom neodoljivo podsjeća na veliki hit švedske dance grupe Army of Lovers, „Crucified“.
Xavijev novi trio fantastično funkcionira, ponekad podsjećajući na trio legendarnog Billa Evansa. Na klaviru je José Carra, jedan od najpopularnijih pijanista nove generacije španjolskih jazzera, čija ljubav prema klasičnoj glazbi, jazzu, rocku i popu i ovdje dolazi do punog izražaja. Samouki, ali vrlo iskusni basist José Manuel Posada „Popo“ nimalo ne zaostaje, samouvjeren je, precizan, kreativan i tehnički potkovan. Virtuoznost i preciznost cijelog trija je neupitna. Doimaju se poput čvrsto uigrane jedinice, komunicirajući gotovo telepatski. Fluidno se isprepliću, paze na dinamiku, sviraju s osjećajem, budnošću i usmjerenošću.
Kompozicije su kompleksne, muzički zahtijevne i maštovite a opet na neki način su poznate i predvidljive. Odsvirane su i snimljene besprijekorno, tako da tijekom cijelog vremena slušanja imate osjećaj kao da ste u studiju zajedno s glazbenicima. Iako je intiman, introspektivan, emotivan, ponekad i vrlo tužan, „Dreamscape room“ je također i vrlo plesan, prepun ritma, groovea, životnog veselja pa i, doduše pomalo suzdržane, katalonske strasti koja pokreće tijelo na gibanje, za što je možda najbolji primjer kompozicija „Time Warps“. Dok album u jednom trenutku ostavlja dojam minimalnosti i snovitosti, već u drugom trenutku prijeti erupcijom energije. Možda nije od epohalnog značaja, nekakvo izvanserijsko remekdjelo koje uspostavlja novu paradigmu, ali je ugodan i topal izraz ljudskog postojanja i ljepote.
Ljubiša Prica
/
« Resolution 
