Review
Jedan je i osnovni preduvjet da se „neformalni“ jamming može pretvoriti u savršenu instrumentalnu svirku, u glazbenu zamku u koju uletite naglavačke, a da vam pri tome ne pada na pamet napustiti ovako relaksirajuće glazbeno utočište.
Nije teško pogoditi da taj uvjet podrazumijeva izvanserijske glazbenike čije srce kuca u ritmu funka, dok ruke i noge stvaraju pravu lavinu neponovljivih tonova, solaža i riffova.
Pažljivim pogledom na članove benda u trenu iskače spoznaja o kakvim se glazbenicima radi.
Gitara su i ovog puta prihvatili suvremeni ambasadori funka: Mark Lettieri i Cory Wong (oboje su u prvoj postavi skupa mladih, izvanrednih glazbenika poznatih pod nazivom Snarky Puppy), nenadmašno ekspresivno prebiranje po 4 debele žice pripada Joe Dartu (Vulpeck), dok se genijalac za bubnjevima zove Nate Smith.
Jednom pokrenuto slušanje ovog instrumentalnog crnog bisera uvjetuje svojevrsni perpetuum mobile, nezaustavljiva želja za slušanjem ovih 6 novih kompozicija sasvim je razumljiva reakcija bila ona svjesna ili nesvjesna. Iako im je ovo, nazovimo ga side project, očita je činjenica da navedeni glazbenici naprosto uživaju u zajedničkoj svirci koja se samo na prvi dojam čini piece of cake.
Album je inače sniman u živo (blago se privilegiranim slušateljima) u Blue Note, NY. Svi „piloti“ nosili su obvezne crne naočale.
Poslovična sinergija između Joea Darta i Natea Smitha i ovog puta dokazuje koliko je ona esencijalna za mnoge glazbene forme, a naročito za funk. Mogu li se možda proglasiti najboljom ritam sekcijom današnjice, mogu li stati uz bok proslavljenom dvojcu Slyu Dunbaru i Robbieu Shakespearu?
Bez ikakve dvojbe.
Ponekad mi se čini da je Nate Smith „zaboravio“ na ostatak njegovog bubnjarskog seta, u funkciji su mu „samo“ kick bubanj, snare i hi-hat činjela. Ma i to mu je dosta da svoje bubnjarske baraže u gotovo svakoj svirci odsvira na drugačiji način. Interesantna je Nateova neispunjena želja za sviranjem s kraljem funka, James Brownom. Bio bi to očito svemirki funk.
A solaže koje Mark Lettieri i Cory Wong isporučuju „iz malog prsta“ dokaz su da u funku postoje još neotkrivene granice (dokaz tome možete pronaći u furioznoj sedmominutnoj „Patrouille de France“.
„Thunderbirds“ nam dokazuje koliko moćni i uzbudljivi mogu biti „dvoboji“ solo gitare (Mark Lettieri) i bas gitare.
Cory Wong je u „Snowbirds“ opetovano dokazao sav pozitivan gitarski groove kojeg rasni funk mora posjedovati, dok je Nate Smith izveo dobar dio iz svog nikad ponavljajućeg arsenala.
Intrigantni su naslovi pjesama, svi se naime referiraju na imena vojnih internacionalnih akrobatskih zrakoplovnih skupina. U potpunom su skladu sa „letačkim“ sposobnostima ove nenadmašne četvorke.
Za sam kraj istaknuo bih mišljenje jednog obožavatelja: „Da ovakva glazba ne postoji, ne bih znao koliko mi nedostaje“
Đorđe Škarica
/
