Review
Američki glazbenik i producent Richard Melville Hall, javnosti poznatiji pod umjetničkim imenom Moby, jedan je od glazbenika koje je gotovo suvišno pretjerano predstavljati u uvodnim riječima osvrta na njegov rad. Praktički i nema ljubitelja glazbe bilo kojeg stila koji nije svjestan dubokog traga što je Moby ostavio u glazbenoj industriji svojim eklektičnim glazbenim stilom i hitovima koji su obilježili kraj prošlog te početak aktualnog stoljeća. Svoju je bogatu karijeru započeo tijekom osamdesetih godina, no planetarnu prepoznatljivost ostvario je albumom "Play" iz 1999. godine koji je uključivao hit-singlove poput "Porcelain" i "Natural Blues" te „Why Does My Heart Feel So Bad“. Album je kombinacijom elektroničkih elemenata i klasičnog zvuka bluesa s naznakama gospela te folka dosegao platinastu nakladu, a Mobyju donio i doprinose od ustupanja prava na izvedbu svojih djela u sklopu filmova, televizijskih serija te reklama. Osim glazbenim stvaralaštvom te poticajem i promidžbom nezavisnih i neafirmiranih glazbenika, Moby se ističe i svojim aktivizmom, ponajviše u područjima ekologije i životinjskih prava. Ali to nije sve, Moby se okušao i u književnim vodama kao autor aktivističke kolekcije eseja te memoara poput "Porcelain" i "Then It Fell Apart", koji pružaju intiman uvid u njegovu karijeru, borbu s ovisnošću i psihičkim tegobama.
Tijekom svoje dugotrajne glazbene pustolovine, Moby je u svoje kompozicije utkao motive i utjecaje nebrojenih žanrova, a klasičnu je glazbu, kaže, proučavao još u dječačkoj dobi. No, svoj prvi nastup s orkestrom dogovorio je spontano, nakon što mu je menadžer filharmonije iz Los Angelesa ponudio suradnju u listopadu 2018. godine. Pošto je koncert prošao uspješno na obostrano zadovoljstvo, zastupnik Deutsche Grammophona predložio je Mobyju izradu orkestralnog albuma. Tako je 2021. godine nastao „Reprise“, a predmet ove recenzije njegov je nasljednik „Resound NYC“ objavljen u svibnju ove godine. Ovaj diskografski maraton prožet je svečanim ugođajem te izrazito emotivnim i zanimljivim dionicama koje slušatelju prikazuju drugu dimenziju Mobyjevih uspješnica. Album otvaraju inspirativni zvuci klavira u prvim taktovima pjesme „In My Heart“ koji započinju dugo i emocionalno putovanje kroz autorove odabrane skladbe. Stvaralačka formula „Reprisea“ i „Resound NYC“ gotovo je identična – rođeni Njujorčanin reinterpretira svoje velike hitove orkestralnim aranžmanima, novim gostujućim vokalistima prema osobnim preferencijama iz perioda u kojem mu je adresa prebivališta bila u njegovom rodnom gradu. U fokusu su hitovi s ranije spomenutog „Playa“ (1999.), „18“ (2002.), ali novo ruho dobile su i nešto „mlađe“ kompozicije poput „The Perfect Life“, „Slipping Away“, „Hyenas“ i „Walk with Me“. Nadalje, kao što je na „Repriseu“ to bio slučaj s pjesmom „Heroes“ neponovljivog Davida Bowieja, i ovaj album sadrži jednu obradu. Riječ je o „Helpless“ grupe Crosby, Stills, Nash & Young koja je ujedno i najbolja pjesma na albumu. Važno je istaknuti još „Run On“, „In This World“ te „When It's Cold I'd Like To Die“.
Zanimljivi su i razlozi zašto je svaka od navedenih skladbi odabrana koji povlače i njihovo izdvajanje od ostatka cjeline. Moby je odabrao sugrađanku Danielle Ponder za glavnu vokalisticu na „Run On“ budući da mu se svidio njezin glas. Daniellin otac je u devedesetim godinama svog života bio teško bolestan, a kći ga je posjećivala u bolnici. U jednom od njihovih razgovora, Danielle je s ocem Elijahom podijelila činjenicu da će gostovati na Mobyjevom albumu, pjevajući pjesmu koja sadrži uzorke tradicionalnog napjeva „Run On for a Long Time“ iz '40-ih godina prošloga stoljeća. Pošto je čuo tu informaciju, Elijah se ozario te počeo u bolničkom krevetu pjevati original jer je istu kao sedmogodišnjak pjevao u crkvi. Danielle ga je snimila mobitelom, poslala Mobyju koji je pak prepravio pjesmu kako bi ista odgovarala Elijahinom vokalu, a Danielle mogla snimiti duet sa svojim ocem. „In This World“ plod je Mobyjeva zaljubljivanja u gospel koje počiva na njegovim nedjeljnim šetnjama po kvartu u kojem je živio tijekom kasnih osamdesetih i slušao zvukove koji su dolazili iz dućana prenamijenjenih u improvizirane crkve dok je „When It's Cold I'd Like To Die“, kaže, slučajno čuo u jednoj od epizoda serije „Stranger Things“. Činjenica da je popularna serija u svoj sadržaj uključila njegovu kompoziciju ganula ga je do suza.
Mnogi su se pitali, ili će se u nekom trenutku pitati čemu reinkarnacija hitova koji su upravo u svojoj originalnoj verziji poprilično dobro (ako ne i odlično) prihvaćeni od strane ljubitelja žanra i Mobyjevog stvaralaštva. Mobyjev odgovor je jednostavan, a može se sumirati poznatim francuskim sloganom „l'art pour l'art“ odnosno „umjetnost radi umjetnosti“. Njujorčanin je „Resound NYC“ napravio najviše zbog sebe te kao hommage dijelu sebe koji je rođen, rastao i odrastao u New Yorku. Nema namjeru ikada više ići na turneje i tvrdi da su mu troškovi organizacije i snimanja ovog albuma veći nego što će mu prihodi od istog ikada biti. Razlog zašto se odlučio upravo na orkestralne aranžmane prilikom reinterpretacije vlastitog rada pomalo je oprečan. "Kad sam bio jako mlad, s devet godina, proučavao sam glazbenu teoriju, klasičnu glazbu i jazz. Nisam to volio jer je bilo više tehničke i akademske nego emocionalne prirode", rekao je Moby. “Često najsnažniji emocionalni izraz može biti najrudimentarniji. Pogledajte blues ili punk rock. Razmislite o Neilu Youngu – riječ je o vrlo jednostavnoj glazbi koja je vrlo emotivna. Pokušavam uzeti taj etos, taj duh gotovo reduktivne emocionalne jednostavnosti i primijeniti to na orkestar - iako je orkestar po definiciji kompliciran." Dakle, Moby teži jednostavnosti u umjetnosti pritom se odlučujući da postojeće aranžmane koji su evidentno namijenjeni izvedbi u svojim originalnim, elektronskim izdanjima prenamijeni za najkompleksniji glazbeni entitet. Taj oksimoron u nekim slučajevima odlično funkcionira što je dokazano dobrim dijelom „Reprisea“ i gore navedenim pjesmama na aktualnom izdanju. S druge strane, često nedostaje virtuoznosti koju bi cjelini pridonio koji solist ili orkestar u punom smislu te riječi. U svakom slučaju, najveća mana ovog studijskog uratka je njegova dužina najviše zbog reinterpretacijske predvidivosti i manjka noviteta u usporedbi s Mobyjevim prvim ovakvim projektom. No, to ne umanjuje činjenicu da je Moby vrhunski umjetnik koji se zna okružiti kvalitetnim glazbenicima što njegovu viziju uspješno dovode do krajnjeg korisnika. A nakon preko trideset godina stvaralaštva čovjek je zaslužio napraviti nešto što će mu primarno donijeti osobnu satisfakciju. Status glazbene ikone Moby je odavno već stekao.
Juraj Dukić Hrvoić
« Innocents 
